References analysis of the Wikipedia article "Duklja" in the English version

academia.edu

Vedriš, Trpimir (2015). "Balkan 'sklavinias' and Bulgaria – Croatia in the international context". Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku (oko 550 − oko 1150) [Croatian lands in the Early Middle Ages (c. 550. – c. 1150.)] (in Croatian). Zagreb: Matica hrvatska. p. 593. ISBN 978-953-150-942-8. Tako Skilica Dukljane naziva Srbima, a Kekaumen za dukljanskog vladara Vojislava piše da je »Travunjanin Srbin«. Skiličin Nastavljač i Ivan Zonara očigledno brkaju ili izjednačavaju Srbe i Hrvate u Duklji. Mihajlo Devolski pak stanovnike Duklje naziva Hrvatima. Nicifor Brijenije pišući o protu bizantskom ustanku 1072. Hrvate i Dukljane jasno razlikuje od makedonskih Slavena. Konačno, Ana Komnena podložnike dukljanskih vladara Mihajla, Bodina i Vukana naziva Dalmatima. Na temelju toga može se zaključiti da »navodi bizantskih pisaca ne dopuštaju izjednačavanje stanovnika Duklje u 11. i 12. st. bilo sa Srbima, bilo s Hrvatima«

Živković, Tibor (2012). De conversione Croatorum et Serborum: A Lost Source. Belgrade: The Institute of History. pp. 161–162, 181–196.

archive.org

Curta (2006, p. 210):According to Constantine Porphyrogenitus, the Slavs of the Dalmatian zhupanias of Pagania, Zahumlje, Travounia, and Konavli all "descended from the unbaptized Serbs."51 This has been rightly interpreted as an indication that in the mid-tenth century the coastal zhupanias were under the control of the Serbian zhupan Časlav, who ruled over the regions in the interior and extended his power westwards across the mountains to the coast. Curta, Florin (2006). Southeastern Europe in the Middle Ages, 500–1250. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-81539-0.

books.google.com

Ćirković 2004. Ćirković, Sima (2004). The Serbs. Malden: Blackwell Publishing. ISBN 9781405142915.

Dumbarton Oaks (1 January 2005). Catalogue of Byzantine Seals at Dumbarton Oaks and in the Fogg Museum of Art: The East (continued), Constantinople and environs, unknown locations, addenda, uncertain readings. Dumbarton Oaks. pp. 154–. ISBN 978-0-88402-309-8. Constantine concludes chapter 35 by stating, "In the country of Diocleia are the large, inhabited cities of Gradetai, Nougrade, Lontodokla" (trans. Jenkins). Gradetai may be the coastal city of Starigrad, and Nougrade is perhaps Prevlaka, south ...

Vladimir Ćorović (13 January 2014). Istorija srpskog naroda. eBook Portal. p. 78–. GGKEY:XPENWQLDTZF.

Slovo. Vol. 47–49. 1999. p. 22. ... of Dioclea (or in Croatian Ljetopis Popa Dukljanina), a text of somewhat dubious value as a historical source

Starinar. Arheološki institut. 1884. p. 69. ДУКЉАНИНОВА ПРАПРАТНА. „Хвалимиру даде зетску област с градовима, и ове жупе: Лушку, Подлужје, Горску, Куписник, 0блик, Прапратну, Црмницу, Будву с Клевом (Cuceva) и Грбаљ." Овако пише Дукљанин,") причајући како ј

Dvornik et al. 1962, p. 139, 142: C.’s general claim that the Zachlumians were Serbs are, therefore, inaccurate; and indeed his later statements that the Terbouniotes (34/4—5), and even the Narentans (36/5-7), were Serbs and came with the Serbs, seem to conflict with what he has said earlier (32/18-20) on the Serb migration, which reached the new Serbia from the direction of Belgrade. He probably saw that in his time all these tribes were in the Serb sphere of influence, and therefore called them Serbs, thus ante-dating by three centuries the state of affairs in his day ... The Serbs at an early date succeeded in extending their sovereignty over the Terbouniotes and, under Prince Peter, for a short time over the Narentans (see on 32/67). The Diocleans, whom C. does not claim as Serbs, were too near to the Byzantine tkema of Dyrrhachion for the Serbs to attempt their subjugation before C.’s time ... For C.’s statement that the Pagani are ‘descended from the unbaptized Serbs’ (36/5-6), see on 33/18-19. The small retinue of the Serbian prince could not have populated Serbia, Zachlumia, Terbounia and Narenta. Dvornik, F.; Jenkins, R. J. H.; Lewis, B.; Moravcsik, Gy.; Obolensky, D.; Runciman, S. (1962). Jenkins, P. J. H. (ed.). De Administrando Imperio: Volume II. Commentary. University of London: The Athlone Press.

Živković, Tibor (2006). Portreti srpskih vladara (IX—XII vek) (in Serbian). Belgrade. p. 60. ISBN 86-17-13754-1. English transl. 'Constantine Porphyrogenitus explicitly calls the inhabitants of Zahumlje Serbs who have settled there since the time of Emperor Heraclius, but we cannot be certain that the Travunians, Zachlumians and Narentines in the migration period to the Balkans were Serbs or Croats or Slavic tribes which in alliance with Serbs or Croats arrived in the Balkans. The emperor-writer says that all these principalities are inhabited by Serbs, but this is a view from his time, when the process of ethnogenesis had already reached such a stage that the Serbian name became widespread and generally accepted throughout the land due to Serbia's political domination. Therefore, it could be concluded that in the middle of the 10th century the process of ethnogenesis in Zahumlje, Travunija and Paganija was probably completed, because the emperor's informant collected data from his surroundings and transferred to Constantinople the tribal sense of belonging of the inhabitants of these archons.'{{cite book}}: CS1 maint: location missing publisher (link)

Banac, Ivo (1988). The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics. Cornell University Press. p. 35. ISBN 0-8014-9493-1.

Fine (2006, pp. 62–3, footnote 103) Fine, John Van Antwerp Jr. (2006). When Ethnicity Did Not Matter in the Balkans: A Study of Identity in Pre-Nationalist Croatia, Dalmatia, and Slavonia in the Medieval and Early-Modern Periods. Ann Arbor, Michigan: University of Michigan Press. ISBN 0472025600.

Dvornik et al. 1962, p. 142. Dvornik, F.; Jenkins, R. J. H.; Lewis, B.; Moravcsik, Gy.; Obolensky, D.; Runciman, S. (1962). Jenkins, P. J. H. (ed.). De Administrando Imperio: Volume II. Commentary. University of London: The Athlone Press.

Heather, Peter (2010). Empires and Barbarians: The Fall of Rome and the Birth of Europe. Oxford University Press. pp. 404–408, 424–425, 444. ISBN 978-0-19-974163-2.

Fine (2006, p. 2) Fine, John Van Antwerp Jr. (2006). When Ethnicity Did Not Matter in the Balkans: A Study of Identity in Pre-Nationalist Croatia, Dalmatia, and Slavonia in the Medieval and Early-Modern Periods. Ann Arbor, Michigan: University of Michigan Press. ISBN 0472025600.

Whittow (1996, p. 263) "The Croats and Serbs have also been seen as rebels who broke away from the Avars to set up their own states in the 620s with the blessing of Emperor Heraklios. But the only evidence is an anachronistic story preserved in De Administrando Imperio which seems to have been invented in the late 9th or early 10th century to give historical precedent to current Byzantine policies." Whittow, Mark (1996). The Making of Byzantium, 600–1025. Berkeley and Los Angeles, California: University of California Press. ISBN 978-0-520-20496-6.

Serbian Studies. Vol. 2–3. North American Society for Serbian Studies. 1982. p. 29. ...the Serbs, a people that is said to hold a large part of Dalmatia

Dutton, Paul Edward (1993). Carolingian Civilization: A Reader. Broadview Press. p. 181. ISBN 9781551110035. ...who are said to hold a great part of Dalmatia

Djokić, Dejan (2023). A Concise History of Serbia. Cambridge University Press. p. 61. ISBN 9781107028388. 'a people that is said to hold a large part of Dalmatia'. This was a reference to the ancient Roman province of Dalmatia, which extended deep into the western Balkan interior, from the eastern Adriatic coast to the valleys of the Ibar and Sava Rivers.

The entry of the Slavs into Christendom, p. 209

Fine 1991, p. 202: "Duklja—a region inhabited by Serbs" Fine, John V. A. Jr. (1991) [1983]. The Early Medieval Balkans: A Critical Survey from the Sixth to the Late Twelfth Century. Ann Arbor: University of Michigan Press. ISBN 0-472-08149-7.

David Luscombe; Jonathan Riley-Smith (14 October 2004). The New Cambridge Medieval History: Volume 4, C.1024-c.1198. Cambridge University Press. pp. 266–. ISBN 978-0-521-41411-1. Serbian principalities ... Duklja, or Dioclea

Sedlar 1994, p. 21: "In the 11th century, the most important Serbian political units were Duklja..." Sedlar, Jean W. (1994). East Central Europe in the Middle Ages, 1000-1500. University of Washington Press. ISBN 978-0-295-97291-6.

Velikonja 2003, p. 44: "Byzantium and Bulgaria scrambled for control over the Serbian principalities of Duklja, Rascia and Zahumlje." Velikonja, Mitja (5 February 2003). Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina. Texas A&M University Press. ISBN 978-1-58544-226-3.

Georgius (Cedrenus.); Jacques Paul Migne (1864). Synopsis historiōn. Migne. p. 338. Τριβαλλών και Σέρβων

Mikhail Voĭnov, ed. (1969). Documents and Materials on the History of the Bulgarian People. Sofia: Publishing House of the Bulgarian Academy of Sciences. p. 37.

Bryenii, Nicephori; Zonarae, Ioannes (1968). Fontes graeci historiae bulgaricae. Vol. VII. Sofia: Publishing House of the Bulgarian Academy of Sciences. pp. 115, 202.

ffst.hr

inet1.ffst.hr

Budak, Neven (1994). Prva stoljeća Hrvatske (PDF). Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. pp. 58–61. ISBN 953-169-032-4. Archived from the original (PDF) on 4 May 2019. Retrieved 4 May 2019. Glavnu poteškoću uočavanju etničke raznolikosti Slavena duž jadranske obale činilo je tumačenje Konstantina Porfirogeneta, po kojemu su Neretvani (Pagani), Zahumljani, Travunjani i Konavljani porijeklom Srbi. Pri tome je car dosljedno izostavljao Dukljane iz ove srpske zajednice naroda. Čini se, međutim, očitim da car ne želi govoriti ο stvarnoj etničkoj povezanosti, već da su mu pred očima politički odnosi u trenutku kada je pisao djelo, odnosno iz vremena kada su za nj prikupljani podaci u Dalmaciji. Opis se svakako odnosi na vrijeme kada je srpski knez Časlav proširio svoju vlast i na susjedne sklavinije, pored navedenih još i na Bosnu. Zajedno sa širenjem političke prevlasti, širilo se i etničko ime, što u potpunosti odgovara našim predodžbama ο podudarnosti etničkog i političkog nazivlja. Upravo zbog toga car ne ubraja Dukljane u Srbe, niti se srpsko ime u Duklji/Zeti udomaćilo prije 12. stoljeća. Povjesničari koji su bez imalo zadrške Dukljane pripisivali Srbima, pozivali su se na Konstantina, mada im on nije za takve teze davao baš nikakve argumente, navodeći Dukljane isključivo pod njihovim vlastitim etnonimom.

leykam-international.hr

Budak, Neven (2018), Hrvatska povijest od 550. do 1100. [Croatian history from 550 until 1100], Leykam international, pp. 51, 177, ISBN 978-953-340-061-7, Sporovi hrvatske i srpske historiografije oko etničkoga karaktera sklavinija između Cetine i Drača bespredmetni su, jer transponiraju suvremene kategorije etniciteta u rani srednji vijek u kojem se identitet shvaćao drukčije. Osim toga, opstojnost većine sklavinija, a pogotovo Duklje (Zete) govori i u prilog ustrajanju na vlastitom identitetu kojim su se njihove elite razlikovale od onih susjednih ... Međutim, nakon nekog vremena (možda poslije unutarnjih sukoba u Hrvatskoj) promijenio je svoj položaj i prihvatio vrhovništvo srpskog vladara jer Konstantin tvrdi da su Zahumljani (kao i Neretvani i Travunjani) bili Srbi od vremena onog arhonta koji je Srbe, za vrijeme Heraklija, doveo u njihovu novu domovinu. Ta tvrdnja, naravno, nema veze sa stvarnošću 7. st., ali govori o političkim odnosima u Konstantinovo vrijeme.

rastko.rs

Ђорђе Јанковић. "О називу Диоклeје пре Немањића".

Novaković, Relja (2010) [1981]. "Gde se nalazila Srbija od VII do XII veka: Zaključak i rezime monografije" [Where was located Serbia from VII until XII century: Conclusion and summary of the monograph]. Rastko (in Serbian). Beograd: Narodna knjiga i Istorijski institut. Pisac ove knjige već sada smatra da ima izvesnih znakova iz kojih se može naslutiti da prvobitno slovensko stanovništvo Duklje (Zete), Bosne i Raške nije bilo istog porekla kao i slovensko stanovništvo u Porfirogenitovoj "sadašnjoj" odnosno "pokrštenoj Srbiji". Ono je moglo biti veoma srodno, ali ne i identično. Činjenica je da taj najraniji i najmerodavniji izvor o poreklu stanovnika Duklje, Bosne i Raške ne kaže ništa, mada o njima piše četiri veka po doseljenju tih Slovena u te svoje tadašnje zemlje. To šo se u kasnijoj istoriji u ovim oblastima spominju Srbi, ne mora bezuslovno da znači da su njihovi prvobitni slovenski stanovnici istog porekla kao i oni u primorskim srpskim zemljama i u "sadašnjoj Srbiji ("pokrštenoj Srbiji"). Ime Srbije i Srba moglo se proširiti širenjem Srbije kao države. Zbog toga moramo ostati rezervisani sve dok ne saznamo nešto pouzdanije.

srce.hr

hrcak.srce.hr

Gračanin, Hrvoje (2008), "Od Hrvata pak koji su stigli u Dalmaciju odvojio se jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom: Razmatranja uz DAI c. 30, 75-78", Povijest U Nastavi (in Croatian), VI (11): 67–76, Ukratko, car je rekao ili da se dio Hrvata odselio iz Dalmacije i, naselivši se u Panoniji i Iliriku, zavladao ondje ili da su Hrvati / član hrvatske elite preuzeli vlast u tim područjima, a da doseobe nije bilo. Odgovor nude arheološko-antropološka istraživanja. Kraniometrijske analize provedene na kosturnim ostacima iz grobišta od jadranskog priobalja do duboko u unutrašnjost upućuju na zaključak da su se populacije koje se smatraju starohrvatskima postupno širile u zaleđe sve do južne Panonije tek u vrijeme od 10. do 13. stoljeća.26 Dalmatinskohrvatske populacije jasno se razlikuju od kasnijih kontinentalnih populacija iz Vukovara i Bijelog Brda, dok populacije s lokaliteta Gomjenica kod Prijedora, koji je na temelju arheološke građe svrstan u bjelobrdski kulturni kompleks, ulaze već u skupinu dalmatinsko-hrvatskih populacija.27 Polagan prodor hrvatskog utjecaja prema sjeveru dodatno potkrepljuju i nalazi nakita iz tog vremena,28 koji svjedoče o neposrednijim vezama između dalmatinsko-hrvatskog i južnopanonsko-slavenskog kulturnog kruga. Izneseni nalazi navode na zaključak da se Hrvati nisu uopće naselili u južnoj Panoniji tijekom izvorne seobe sa sjevera na jug, iako je moguće da su pojedine manje skupine zaostale na tom području utopivši se naposljetku u premoćnoj množini ostalih doseljenih slavenskih populacija. Širenje starohrvatskih populacija s juga na sjever pripada vremenu od 10. stoljeća nadalje i povezano je s izmijenjenim političkim prilikama, jačanjem i širenjem rane hrvatske države. Na temelju svega ovoga mnogo je vjerojatnije da etnonim "Hrvati" i doseoba skrivaju činjenicu o prijenosu političke vlasti, što znači da je car političko vrhovništvo poistovjetio s etničkom nazočnošću. Točno takav pristup je primijenio pretvarajući Zahumljane, Travunjane i Neretljane u Srbe (DAI, c. 33, 8-9, 34, 4-7, 36, 5-7).

web.archive.org

Duklja (English Wikipedia)