U političkom i društvenom životu Hrvatske i Slavonije došlo je do bipolarizacije na „ilirce” i „mađarone”. U svijetlu te činjenice treba promatrati zbivanja na sljedećem zasjedanju zajedničkoga Sabora održanom 1839. godine, kada je postignut kompromis o jezičnom pitanju. Sukladno istomu, Zakon o jeziku je u roku od deset godina imao početi vrijediti i u Trojednoj kraljevini, a Hrvati su tijekom rečenoga roka trebali naučiti mađarski. Ova odluka izazvala je žestoke reakcije u Hrvatskoj, čak je i već ostarjeli ban Franjo Vlašić 21. siječnja 1840. kralju uputio adresu hrvatskih županija u kojoj se tražilo da spomenuti zakon vrijedi samo u Mađarskoj, a da u Hrvatskoj i Slavoniji u uporabi i dalje ostane latinski jezik. Kralj je prihvatio prijedlog hrvatskih redova. (Hrčak)
