»Oni su svakako razbili monotoniju suhoparne povijesne događajne pripovijesti, ali ponekad djeluju prilično nezgrapno, i to je dio u kojem najviše nedostaju profesionalni glumci koji razumiju mizanscenu i znaju se ponašati pred kamerom.«
»[...] a dramaturški je prekrasno ispričana legenda o Zvonimirovu ubojstvu. Dobro je primijetiti da Burić nije pribjegao metodama uljepšavanja stvarnih događaja. Tu su sve kontroverzne situacije: brat ubija brata, uzurpatori se penju na prijestolje, neki su vladari sposobni, a drugi jednostavno nisu.«
»Ako ste primijetili da vas serija Hrvatski kraljevi vizualno podsjeća na "Gospodara prstenova" ili "Gladijatora", to nije ništa loše, to je potpuno legitimno. Na to se ne smije gledati kao na krađu ili kopiranje nego odavanje priznanja i citiranje velikana svjetske kinematografije. Hrvatski kraljevi obiluju iznimno lijepim, prvi put na ovaj način prikazanim, rekonstrukcijama većine objekata iz najranije hrvatske povijesti. Čuda novih tehnologija, računalno generirani ljudi, objekti, građevine, brodovi apsolutno su fascinantni. Rekonstrukcije crkava, kraljevskih palača kao i srednjovjekovnih gradova apsolutni su užitak za oči. Svi koji poznaju Split moraju gledati s užitkom na to kako je rekonstruirana palača. Vizualno me naročito oduševio morski dio, gdje flote izgledaju da ne mogu uvjerljivije, [...]«
»Problema u serijalu ipak ima. Pretjerana upotreba slow motiona može biti kontraproduktivna. Tu možda izlazi na vidjelo filmska neškolovanost autora, jer kako i zašto se upotrebljavaju usporene snimke uči se na akademiji filmske režije. One su u filmskoj teoriji, slično kao i glazba, predviđene kao sredstvo naglašavanja i emotivnog. Ovakvim usporavanjima vjetra u konjskoj grivi, ili kopita u brdskom potoku ispada da se svakih minutu do dvije nešto retorički bitno događa, što je, naravno, apsurdno i nepotrebno.«
»Što se stvarno događalo u hrvatskom srednjovjekovlju nećemo pouzdano znati dok ne svladamo putovanje kroz vrijeme. Dok to ne naučimo, morat ćemo se zadovoljiti vizijom Domagoja Burića i njegova tima s HTV-a. Stoga na ljestvici do deset, Hrvatski kraljevi zaslužuju čvrstu osmicu.«
»Problema u serijalu ipak ima. Pretjerana upotreba slow motiona može biti kontraproduktivna. Tu možda izlazi na Povijest možemo voljeti samo ako je razumijemo i zato je teško voljeti srednji vijek. Zbog nedostatka pisanih svjedočanstava o nekim razdobljima i desetljećima nemamo nikakvih informacija. Zato je iskovana krilatica o mračnom srednjem vijeku, neosvijetljenu dobu obilježenu nepismenošću, glađu i bijedom. Dovoljno vjerodostojnih izvora nema, gotovo sve što znamo temelji se na pretpostavkama, a kad na kraju i dođemo do nekog zaključka, nikada ne možemo biti sigurni i moramo ostaviti veliki upitnik.«
»Foršpan za 'Hrvatske kraljeve' koji se već neko vrijeme vrti na HTV-u izgleda zbilja spektakularno. Mačevi lete, krvca rujna frca po junacima, konji ržu i propinju se po poljanama, a specijalni se efekti specijaliziraju do neba. K'o da je netko pomiješao 'Igru prijestolja', 'Spartacusa' i pol kile šahovnice! Ni cjelovečernja verzija ne izgleda mnogo drukčije. Isti konji, isti efekti, ista glazba, ista krv, ali… Preko svega odjekuje monoton glas Miljenka Kokota i lekcija o velebnoj povijesti Hrvata, ispričana u najboljoj maniri 'TV kalendara'. U tri sam navrata zadrijemala. Nisam bila jedina [...] No svoj audiovizualnoj majstoriji usprkos, 'Hrvatski kraljevi' dosadni su do plakanja, odnosno - u mojem osobnom slučaju - do hrkanja. Prijateljica s kojom sam pohodila pretpremijeru u tri me navrata morala oštro kresnuti laktom u rebra, dok je s ekrana dopirao glas Miljenka Kokota u beskonačnoj petlji povijesnih podataka i pretpostavki. Možda cijela priča postane lakše probavljiva kada se razlomi u seriju, ali ovako, u cjelovečernjem izdanju, takva je naracija od 'Hrvatskih kraljeva' učinila dvosatnu pokoru. Na kraju sam se osjećala kao da sam odslužila dvosatnu kaznu gledanja 'TV kalendara' zbog pogrešnog parkiranja. [...] No kada se u te igrane prizore uloži toliko truda, vremena, novca, pa i talenta kao što je uloženo u 'Hrvatske kraljeve', onda se autori obično potrude i nasnimiti nešto dinamičniju naraciju. U 'Hrvatskim kraljevima' taj je dio gadno zaštekao i zbog toga smo dobili film u kojem kao da je 'akcija' snimljena 2011, a popratna pripovijetka 1975. Nema tog sjajnog konjanika, zgodnog kneza i spektakularnog krštenja koji bi takav propust mogli nadoknaditi jer priča je ipak ključni dio filma. A ona koju je Burić Kokotovim glasom nasnimio na igrane prizore jednostavno je – da ponovim – naporna.«
»Ne bih se upuštala u procjenu točnosti povijesnih podataka kojima nas je Burić zasuo u filmu, no bojim se da su 'Hrvatski kraljevi' u dosadu utonuli upravo zbog njihova gomilanja. Previše se inzistiralo na velikim povijesnim zbivanjima te čojstvu i junaštvu naslovnih likova, a premalo prostora dalo onome segmentu filma koji je cijelu predavačku monotoniju mogao sasvim fino razdrmati. Mislim pritom na prizore sa 'sedam izmišljenih Hrvata', koji su Buriću poslužili kao ilustracija života običnih ljudi u srednjevjekovnoj Hrvatskoj i koji su bez ikakve sumnje najzanimljiviji dio dokumentarca. Sedmorica mladih lunjaju po šumama i gorama, tuku se oko pečene kokoši, opijaju se ko maturanti u Lloret de Maru i u gradovima ih zalijevaju sadržajem noćnih posuda. Duhovito, zabavno i antropološki zanimljivo, a i publika u Lisinskom dobro je reagirala. Sve nas, naime, mnogo više zanima kako su ljudi u to-i-to doba doista živjeli nego koje su paktove potpisivali, kakve krune nosili i pred kojim popom klečali. Da su u 'Hrvatskim kraljevima' beskrajna nabrajanja kraljevskih loza, godina i brojevnog stanja brodovlja malo više ispresijecana dogodovštinama sedam običnih Hrvata, lakše bismo ih provarili. No da je Burić krenuo tim putem, grandioznost bi se razvodnila i sentiment da smo potomci junačina koje ovdje obitavaju od stoljeća sedmog ne bi bio tako naglašen.«
»No, šalu na stranu. Nezahvalno je, a i pomalo nepošteno prema autoru i ekipi, govoriti o dojmovima nakon filma prije gledanja serije kojoj film predstavlja zapravo samo najavu i koji bi zapravo trebao više predstaviti standarde produkcije i najsenzacionalnije scene. Osobito primjene kompjutorske tehnologije u rekonstrukciji srednjovjekovnih crkava i samostana, a i kaskaderski odlično izvedene scene bitaka i opsada. Sigurno je da serija sadrži puno više scena koje objašnjavaju svakodnevni život, običaje, rituale te uz materijalni i duhovni svijet hrvatskog ranosrednjovjekovlja.«
»Možda zvuči paradoksalno, ali Burićev magnum opus 'Hrvatski kraljevi' mnogo je bolji u obliku TV serije negoli kao film koji je HTV premijerno prikazao prije nekoliko tjedana u Lisinskom. Zgusnuti povijesni kičeraj i beskrajno te monotono nabrajanje podataka u serijskom su formatu razlomljeni pričama i objašnjenjima povjesničara, prizori svakodnevice ranoga srednjeg vijeka brojniji su i zanimljiviji i sve zajedno sada više nalikuje 'History Channelu' nego 'TV kalendaru'. Naravno, kao što su se neke stvari uvelike popravile, neke su se pri prelasku s velikog na mali ekran i pokvarile Prije nekoliko tjedana, kada sam otišla na premijeru ‘Hrvatskih kraljeva’ u Lisinski, Burić me ubio dosadom. Da, da, i tada sam primijetila da se radi o tehnički iznimnom ostvarenju, koje sa svim specijalnim efektima, lijepim momcima koji vitlaju mačevima i Višeslavovim krstionicama iz kojih izvire bezgrešna voda - stoji uz bok samim vrhuncima svjetske produkcije. No monotona naracija, pretjerano zgusnuti prizori povijesnog kičeraja i hrpetine podataka kojima se s ekrana zasipalo gledateljstvo - bili su jednostavno predosadni. Na moje veliko čuđenje, verzija koja se prikazuje u obliku televizijske serije, a čija je treća epizoda emitirana sinoć na HTV-u - puno je bolja. Na prvi pogled ta tvrdnja možda zvuči paradoksalno. Kako, majketi, nešto što je, kada se prikazuje u obliku dvosatnoga filma, živa tlaka - može postati zanimljivije kada se rastegne na xy 45-minutnih epizoda? E, pa može. [...] Ipak, 'Hrvatski kraljevi' kao serija su mnogo zanimljiviji, povjesničari koji u njoj govore gotovo su do kraja ubili bespotrebno ognjištarenje iz 'zippane', filmske verzije, a ni naracija, koja je u Lisinskom djelovala kao nametljiv zaostatak TV produkcije iz sedamdesetih, u ovome obliku nije toliko naporna. Serija je, kraće rečeno, za razliku od filma sasvim gledljiva i vjerujem da će poslužiti kao koristan nastavni materijal učiteljima povijesti diljem Hrvatske.«
»Da odmah razriješim dilemu – serijal je zbilja spektakularan. Uglavnom vizualno i uglavnom na razini reklame za Staropramen pivo s princezinim proročanstvima o budućnosti Praga, ali, brate mili, takvo što još nitko živ u Hrvatskoj nije snimio! Nitko u Hrvatskoj dosad nije snimio ni scene koje podsjećaju na onu reklamu za digitalni fotoaparat u kojoj Kip slobode pleše pred zapanjenim turistima u New Yorku, a koje su za špicu 'Hrvatskih kraljeva' pretvorene u oživjele kipove hrvatskih velikana te njihovom pojavom zapanjene prolaznike. Da bi' riječ rekla. Dobra fora.«
»Glazba u 'Hrvatskim kraljevima' isto nije loša: podsjeća na mješavinu soundtracka 'Gospodara prstenova' i Metallicinog koncerta s filharmonijom u San Franciscu, a dobro je i ukomponirana u film, pogotovo u scene bitaka koje kao da su izrezane iz 'Gladijatora'. Efekti u kojima se drevne crkve grade iz vlastitih ruševina totalno su kul, ljudi koji pred kamerama glume 'rvacke junač'ne prilično su uvjerljivi, [...]«
»A raskoljavanja lubanja, rezanja vratova i sličnih stvari ima svakako puno. I spektakularne su. U vizualnom smislu ovo je povijest za generacije odgojene na kompjutorskim igrama, 'Gospodaru prstenova' ili 'Igri prijestolja'. Za trenutak se prisjetite Gondora, a u sadašnjim okolnostima, hrvatski vladari koji podsjećaju na vladare Gondora, uopće nisu loša pomisao. Čak ni za povjesničare. «
»No kao što su neki elementi 'Hrvatskih kraljeva' pri prelasku s velikog na mali ekran postali mnogo bolji, tako su i neki drugi elementi u novom, televizijskom formatu postali naporniji. Pritom prije svega mislim na glazbu. Na premijeri u Lisinskom Domagoj Burić prije samoga je prikazivanja filma s orkestrom, zborom, pjevačicom i, kako ju je sam nazvao, 'heavy metal sekcijom' izveo svojevrstan miks glavnih glazbenih tema iz 'Hrvatskih kraljeva' i to je, u tom skraćenom obliku, zvučalo fora. Možda malo predramatično i preslično nečemu što smo već negdje čuli, ali doista neloše. Sada, kada se i taj score razgranao na serijsku epiku pa imamo priliku čuti kako zvuči u svakom pojedinom dijelu, odjednom više ne podsjeća na Metallicu koja svira sa simfonijskim orkestrom San Francisca, nego baca na Thompsona koji se pravi intelektualac pa stilizira ojkače. Znam, znam, neki će reći da je takav melos i primjeren temi rane hrvatske povijesti, ali ako pitate mene, to samo pridonosi kičerskom ozračju pojedinih scena.«
»Posao je povjesničara koji se bavi ranim srednjim vijekom kao posao televizijskog detektiva koji rekonstruira slučaj iz malog broja tragova, ali bez satisfakcije priznanja ubojice na kraju epizode. S druge strane, ovo je razdoblje zbog traženja nacionalnih korijena isto tako privlačan poligon i za ljubitelje i graditelje mitova zbog čega najava serije pa čak i sama spektakularna špica s oživljavanjem kamenih spomenika hrvatskih vladara može izazvati skepsu radi li se možda i o oživljavanju mitologizacije koju ti spomenici bradatih grdosija sa sobom neizbježno povlače. U tom smislu možemo biti mirni.«
»Autor serije školovani je povjesničar koji bi, da se ne bavi poslom kojim se bavi, sada vjerojatno sjedio u nekom institutu ili predavao na nekoj visokoškolskoj ustanovi. Povjesničari ne moraju biti zabrinuti oko prezentacije povijesnih sadržaja u seriji. Nema ishitrenih zaključaka i oprez u donošenju izričitih sudova o ljudima i događajima navest će ljude od struke da odahnu iako će možda upravo to ići širem gledateljstvu na živce – što uopće na kraju znamo i možemo znati?«
»Prema do sada viđenom, scenarij je odmjeren, slijedi novije znanstvene spoznaje od kojih će neke širem gledateljstvu biti možda iznenađujuće, ali su u znanstvenim krugovima već poznate i prihvaćene. Ono što će eventualno izazvati kritičko podizanje obrva kod znanstvenika isto je ono što bi izazvalo jednaku reakciju među nekim kolegama i na ozbiljnim znanstvenim skupovima. Ozbiljnost, a i spektakularnost pristupa – ponajprije za ljude iz struke koji znaju o kome se radi, pojačava i dojam velikih imena svjetske historiografije konzultiranih i intervjuiranih za potrebe serije kao što su npr. Jacques LeGoff ili Rosamond McKitterick što je otprilike kao da ste angažirali Placida Dominga da komentira povijest hrvatske opere ili sir Alexa Fergusona povijest hrvatskog nogometa. Njihova će fizička pojava (LeGoffa i kolega) u hrvatskoj obrazovno-znanstvenoj seriji vjerojatno u znanstvenicima i nastavnicima povijesti izazvati sličan adrenalin kao kaskaderske scene pada s tvrđave ili raskoljavanje nečije lubanje u slow-motionu za šire gledateljstvo.«
»Ipak, ako film treba biti na neki način uvod i svojevrsni sažetak serije, prvi dojam bi bio da su 'Hrvatski kraljevi' ipak nešto što je snimano ponajprije za dečke o dečkima koji se vizualno impresivno, a i prilično krvoločno međusobno ubijaju, a u pauzama jašu lijepim krajolicima, šeću (povremeno čak i u ženskoj pratnji), primaju poklonstva, obilaze crkve te se goste pečenom prasetinom za trpezom. Dojam je isti u prikazima svakodnevnog života malih ljudi koje predstavljaju opet sedmorica momaka (čini se, predviđeni i kao dobrodošao humorističan odmak od ozbiljnog sadržaja) koji se također mlate i goste, naravno više uz žitne kaše i grahorice nego prasetinu, uz značajno naglašeno pljuvanje, podrigivanje i ostalo što već s tim ide te si u međusobnim druženjima trijebe uši.«
»Svakako, da se razumijemo, sve je to istina (i osim možda zadnjeg detalja nije nešto neuobičajeno i u nekim puno nam bližim razdobljima od dalekog srednjeg vijeka), ali istina su također i zadarske dame koje u jedanaestom stoljeću čitaju i nabavljaju knjige, domaći teolozi koji raspravljaju s kolegama iz inozemstva o istančanim razlikama u liturgiji, ljudi kojima je puno važnije hoće li smjeti oženiti sestričnu u trećem koljenu nego tko će biti metropolit, multikulturalnost i multijezičnost gradskih društava u kojima ste uz rizik izlijevanja sadržaja noćnih posuda na glavu (iako treba reći da je prenapučenost naših gradova više karakteristika kasnijih stoljeća), mogli računati i na puno brži rad sudova nego danas. A i seksa je bilo nešto. I ne samo bračnog. Svakako ste imali puno više šanse nego danas umrijeti prije tridesetpete te oplakivati smrt djece, ali ste mogli doživjeti i pozne godine života i dočekati unučad, a također po najnovijim antropološkim istraživanjima izgleda da su ljudi u ranom srednjem vijeku prosječno bili u nešto boljoj fizičkoj formi i zdraviji nego oni nekoliko stoljeća kasnije, u renesansi. U tom smislu, za bojati se više stereotipizacije srednjeg vijeka nego mitologizacije.«
»Umjesto toga, čitavo vrijeme slušamo naraciju Miljenka Kokota koji gledatelju predstavlja četiri stoljeća hrvatske povijesti, od sukoba kneževa Ljudevita i Borne do smrti kralja Zvonimira i početka mađarske dominacije, pri tome jasno dijeleći povijesne činjenice od uvriježenih mitova.«
»Ogromnu količinu podataka na trenutke je suviše teško pratiti, pa u sjećanju osim dojmljivih prizora krvavih bitaka ili građevina koje se uzdižu iz vlastitih ruševina, najviše ostaju duhoviti prikazi nekadašnjeg života na ovim prostorima - smrdljivi prenapučeni gradovi, seljani koji si međusobno trijebe buhe ili podaci o alkoholizmu i davnim seksualnim praksama.«
»U serijalu glume naturščici najrazličitijih profesija, od vojnih časnika i sinjskih konjanika do tehničkog osoblja HTV-a. U svojim su ulogama uglavnom dobri, onoliko koliko mogu biti s obzirom da većina u filmu nema niti jednu jedinu repliku.«
»Pretrpanost informacijama i sitne nelogičnosti, poput one u kojoj gledamo zdrave, mesnate seljane rumenih obraza dok narator govori o teškoj gladi u selima, ipak ne mogu zasjeniti nedvojbeno ogroman trud čitave ekipe serijala, zahvaljujući kojem se možemo pohvaliti da smo stali uz bok najvećim TV produkcijama. Jer "Hrvatski kraljevi" zaista izgledaju i zvuče svjetski.«
»Odlična je i sama najavna špica serijala, u kojoj pred zaprepaštenim turistima oživljavaju najpoznatiji kipovi naših srednjevjekovnih vladara. Redatelj se na trenutke čak pretjerano trudi impresionirati vizualnim efektima, pa scena nad Višeslavovom krstionicom djeluje poput visokobudžetne reklame za izvorsku vodu, stavljajući povijesni događaj u drugi plan.«
»Oni su svakako razbili monotoniju suhoparne povijesne događajne pripovijesti, ali ponekad djeluju prilično nezgrapno, i to je dio u kojem najviše nedostaju profesionalni glumci koji razumiju mizanscenu i znaju se ponašati pred kamerom.«
»[...] a dramaturški je prekrasno ispričana legenda o Zvonimirovu ubojstvu. Dobro je primijetiti da Burić nije pribjegao metodama uljepšavanja stvarnih događaja. Tu su sve kontroverzne situacije: brat ubija brata, uzurpatori se penju na prijestolje, neki su vladari sposobni, a drugi jednostavno nisu.«
»Ako ste primijetili da vas serija Hrvatski kraljevi vizualno podsjeća na "Gospodara prstenova" ili "Gladijatora", to nije ništa loše, to je potpuno legitimno. Na to se ne smije gledati kao na krađu ili kopiranje nego odavanje priznanja i citiranje velikana svjetske kinematografije. Hrvatski kraljevi obiluju iznimno lijepim, prvi put na ovaj način prikazanim, rekonstrukcijama većine objekata iz najranije hrvatske povijesti. Čuda novih tehnologija, računalno generirani ljudi, objekti, građevine, brodovi apsolutno su fascinantni. Rekonstrukcije crkava, kraljevskih palača kao i srednjovjekovnih gradova apsolutni su užitak za oči. Svi koji poznaju Split moraju gledati s užitkom na to kako je rekonstruirana palača. Vizualno me naročito oduševio morski dio, gdje flote izgledaju da ne mogu uvjerljivije, [...]«
»Problema u serijalu ipak ima. Pretjerana upotreba slow motiona može biti kontraproduktivna. Tu možda izlazi na vidjelo filmska neškolovanost autora, jer kako i zašto se upotrebljavaju usporene snimke uči se na akademiji filmske režije. One su u filmskoj teoriji, slično kao i glazba, predviđene kao sredstvo naglašavanja i emotivnog. Ovakvim usporavanjima vjetra u konjskoj grivi, ili kopita u brdskom potoku ispada da se svakih minutu do dvije nešto retorički bitno događa, što je, naravno, apsurdno i nepotrebno.«
»Što se stvarno događalo u hrvatskom srednjovjekovlju nećemo pouzdano znati dok ne svladamo putovanje kroz vrijeme. Dok to ne naučimo, morat ćemo se zadovoljiti vizijom Domagoja Burića i njegova tima s HTV-a. Stoga na ljestvici do deset, Hrvatski kraljevi zaslužuju čvrstu osmicu.«
»Problema u serijalu ipak ima. Pretjerana upotreba slow motiona može biti kontraproduktivna. Tu možda izlazi na Povijest možemo voljeti samo ako je razumijemo i zato je teško voljeti srednji vijek. Zbog nedostatka pisanih svjedočanstava o nekim razdobljima i desetljećima nemamo nikakvih informacija. Zato je iskovana krilatica o mračnom srednjem vijeku, neosvijetljenu dobu obilježenu nepismenošću, glađu i bijedom. Dovoljno vjerodostojnih izvora nema, gotovo sve što znamo temelji se na pretpostavkama, a kad na kraju i dođemo do nekog zaključka, nikada ne možemo biti sigurni i moramo ostaviti veliki upitnik.«
