»O njemu postoji više teorija: 1. Bizantska teorija – po njoj su se Hrvati pokrstili posredstvom Bizanta. Sam car Heraklije poziva svećenike iz Rima da rade na pokrštavanju novodoseljenog stanovništva. Djelo Konstantina Porfirigenta „O upravljanju carstvom“ spominje i da se većina južnih Slavena pokrstila za bizantskog cara Bazilija I. od koga su zatražili misionare. 2. Dalmatinska teorija – po njoj su se Hrvati pokrstili posredstvom svećenstva iz dalmatinskih gradova koji su ostali pod bizantskom vlašću. 3. Franačka teorija – po njoj Hrvati su se pokrstili posredstvom franačkih svećenika. Njoj u prilog ide malo pisanih izvora, ali zato idu brojni arheološki nalazi. Misionari bi po njoj došli iz Akvilejske patrijarhije. Pokrštavanje Hrvata je započelo već u 7. st. putem preostalog kršćanskog stanovništva koje je nastavilo živjeti među doseljenim Hrvatima kao i iz gradova bizantske Dalmacije. Rezultat dobrih odnosa Hrvata sa starijim kršćanskim stanovništvom bila je i misija pape Ivana IV. radi otkupa kršćanskih zarobljenika i skupljanja relikvija kršćanskih mučenika. Usprkos tome kršćanstvo se među Hrvatima učvrstilo tek početkom 9. st. i to vjerojatno djelovanjem svećenstva akvilejske patrijarhije. U drugoj polovici 9. st. Neretvane pokrštavaju bizantski misionari. Tako je pokrštavanje Hrvata bio dugotrajan i složen proces u kojem su sudjelovali različiti činitelji, no franački utjecaj je bio najvažniji, a glavnina pokrštavanja dogodila se početkom 9. st.«
»Ivan Ravenjanin, splitski nadbiskup (Ravenna, ? – Split, ?). Pretpostavlja se da je u VII. st. došao u Dalmaciju kao papinski legat. Toma Arhiđakon spominje ga kao najzaslužnijega za pokrštenje Hrvata i uređenje crkvene hijerarhije u Dalmaciji. Ostao je u Splitu kao nadbiskup. Dioklecijanov mauzolej pretvorio u katedralu te u nju prenio relikvije sv. Dujma i sv. Staša. Sarkofag s njegovim imenom čuva se u Splitskoj krstionici.«
»Hrvatskome knezu Branimiru priznao principatum terrenum (879) i s Hrvatskom izmijenio poslanike. Bilo je to priznanje hrvatske državnosti u okvirima zapadnokršćanskoga feudalnog svijeta.«
»Godine 886. sjedinjuju se hrvatska i dalmatinska crkva pošto je ninski (hrvatski) biskup Teodozije preuzeo upravu i nad Splitskom biskupijom, a posvećenje je obavljeno u Akvileji. Za Branimirove vladavine uvedeno je, najvjerojatnije, hrvatsko bogoslužje u crkvi i proširila se djelatnost Metodovih učenika (sam je Metod proputovao Hrvatskom 880., na putu za Rim).«
»Na temelju djela Historia salonitana maior (XVI–XVII. st.), koje sadrži bilješke o splitskim crkvenim saborima 925. i 928., te pisma papa Ivana X. i Lava VI., zaključuje se da je Tomislav bio prvi hrvatski vladar koji je koristio naslov kralja, rex, te da je upravljao dalmatinskim gradovima i otocima, koji su inače bili u vlasti Bizanta. No Tomislav se spominje samo u svezi s prvim saborom, pa se ne zna je li pribivao i drugomu, na kojem je bila ukinuta Ninska biskupija, i je li tada još uopće bio živ.«
»Pokrštavanje poganske slavenske elite poklopilo se s priznavanjem vrhovne franačke vlasti. Najbolji, najljepši, ali i najkontroverzniji dokaz tome jest monumentalna Višeslavova krstionica za krštenje odraslih ljudi potpunim uranjanjem u blagoslovljenu vodu. Krstionica, kao i Višeslavova vladavina datiraju s početka IX. stoljeća, ali problem je u tome što se ovaj hrvatski knez ne spominje ni u franačkim ni u bizantskim izvorima. Ne zna se kad je i kojim prostorima vladao, ni tko je uopće bio. Bez obzira na Višeslavovu tajanstvenost, pouzdano se zna da su hrvatski kneževi u prvoj polovini IX. stoljeća prihvatili kršćanstvo.«
»Ivan IV., papa (? – ?, 642). Podrijetlom Dalmatinac. Kao papa (640–642) poslao je opata → Martina s puno novca u Istru i Dalmaciju da otkupljuje zarobljenike »koje su pogani zarobili« i za njih, prema tadašnjem običaju, tražili novac. Dao je u Rim dopremiti moći 11 istarskih i dalmatinskih mučenika, koje je pohranio u oratoriju sv. Venancija u krstionici Lateranske bazilike. Kad je 1962. otvoren sarkofag, ustanovljeno je da su u Rim preneseni samo manji dijelovi svetačkih tijela, tj. da je glavnina ostala u Istri i Dalmaciji. Martinov otkup zarobljenika prvi je nedvosmisleni dokaz trajne prisutnosti Slavena u Istri.«
»Pokrštavanje poganske slavenske elite poklopilo se s priznavanjem vrhovne franačke vlasti. Najbolji, najljepši, ali i najkontroverzniji dokaz tome jest monumentalna Višeslavova krstionica za krštenje odraslih ljudi potpunim uranjanjem u blagoslovljenu vodu. Krstionica, kao i Višeslavova vladavina datiraju s početka IX. stoljeća, ali problem je u tome što se ovaj hrvatski knez ne spominje ni u franačkim ni u bizantskim izvorima. Ne zna se kad je i kojim prostorima vladao, ni tko je uopće bio. Bez obzira na Višeslavovu tajanstvenost, pouzdano se zna da su hrvatski kneževi u prvoj polovini IX. stoljeća prihvatili kršćanstvo.«
»O njemu postoji više teorija: 1. Bizantska teorija – po njoj su se Hrvati pokrstili posredstvom Bizanta. Sam car Heraklije poziva svećenike iz Rima da rade na pokrštavanju novodoseljenog stanovništva. Djelo Konstantina Porfirigenta „O upravljanju carstvom“ spominje i da se većina južnih Slavena pokrstila za bizantskog cara Bazilija I. od koga su zatražili misionare. 2. Dalmatinska teorija – po njoj su se Hrvati pokrstili posredstvom svećenstva iz dalmatinskih gradova koji su ostali pod bizantskom vlašću. 3. Franačka teorija – po njoj Hrvati su se pokrstili posredstvom franačkih svećenika. Njoj u prilog ide malo pisanih izvora, ali zato idu brojni arheološki nalazi. Misionari bi po njoj došli iz Akvilejske patrijarhije. Pokrštavanje Hrvata je započelo već u 7. st. putem preostalog kršćanskog stanovništva koje je nastavilo živjeti među doseljenim Hrvatima kao i iz gradova bizantske Dalmacije. Rezultat dobrih odnosa Hrvata sa starijim kršćanskim stanovništvom bila je i misija pape Ivana IV. radi otkupa kršćanskih zarobljenika i skupljanja relikvija kršćanskih mučenika. Usprkos tome kršćanstvo se među Hrvatima učvrstilo tek početkom 9. st. i to vjerojatno djelovanjem svećenstva akvilejske patrijarhije. U drugoj polovici 9. st. Neretvane pokrštavaju bizantski misionari. Tako je pokrštavanje Hrvata bio dugotrajan i složen proces u kojem su sudjelovali različiti činitelji, no franački utjecaj je bio najvažniji, a glavnina pokrštavanja dogodila se početkom 9. st.«
