»Premda je prošao mnoge teške krize, Istanbul je pobjednički izdržao opsade Avara, Slavena i Perzijanaca (626), Arapa (674–678. i 717–718), Bugara (813., 913. i 924), Rusa (860., 907. i 941), Pečenega i Seldžuka (1090–91).«
»Nakon odlaska Langobarda u Italiju (568), Avari su postali gospodari cijele Panonske nizine, a 582. zauzeli su Srijem. U to doba organizirao se avarsko-slav. plemenski savez, pa Avari zajedno sa Slavenima ratuju protiv Franaka, Bavaraca, Langobarda i Romana u Dalmaciji, a potkraj VI. i u poč. VII. st. Avari obnavljaju borbe s Bizantincima. Od Avara su se najprije oslobodili sudetski Slaveni (623., pod Samom), za njima Karantanci, nakon poraza kraj Carigrada (626) i ostali Slaveni Balkanskoga poluotoka, a 635. i Bugari. Još su dugo Avari uznemirivali Bavarsku i Italiju. Bavarci i Franci ratovali su 12 god. s Avarima, dok ih napokon Karlo Veliki nije potpuno uništio (802).«
»seoba naroda, u užem smislu, historiografski naziv za razdoblje velikih migracija mongolskih, germanskih, slavenskih, sarmatskih i drugih plemena, kojima je bio zahvaćen prednjoazijski, europski i afrički prostor u razdoblju od druge pol. IV. st. do pol. VII. st.«
»U nesigurnim vremenima seobe naroda romansko je stanovništvo postupno napustilo Salonu i Aspalathos i početkom VII. st. našlo siguran zaklon unutar Dioklecijanove palače. Time se oblikovala društvena zajednica srednjovjekovnoga grada Splita. Naglašavanjem preseljenja iz Salone u kasnijim se legendama i povijesnim zapisima isticao kontinuitet naseljenosti između Salone i Splita. Iz Salone u Split su bili preneseni posmrtni ostatci salonitanskoga biskupa mučenika sv. Dujma, koji je postao gradskim zaštitnikom.«
»U ranom srednjem vijeku svi glavni dijelovi Dioklecijanove palače preuzeli su funkciju novoga grada. Zidine i vrata postali su dio gradskoga obrambenoga sustava; zapadna vrata palače postala su glavni ulaz u grad, iznad kojega je bio otklesan reljef antičke božice pobjede, a na njegovo je mjesto uklesan križ. Dioklecijanov mauzolej bio je pretvoren u katedralu (isprva posvećenu sv. Mariji, potom zaštitniku grada sv. Dujmu), Jupiterov hram postao je krstionica. U njoj je krsni zdenac opločen pločama s pleternim ukrasom i reljefom hrvatskoga vladara na prijestolju, prenesenima iz neke druge građevine. Dijelovi palače, osobito hodnici, bili su pretvoreni u predromaničke crkvice (sv. Martin s cjelovitom oltarnom pregradom, XI. st.; Gospa od zvonika, kraj XI. st.).«
»Tematski poredak, što ga je uveo car Heraklije (610–641) podjelom preostaloga biz. teritorija u Maloj Aziji u voj. okruge (teme) i naseljivanjem vojnika, osnovica je nove upravne i voj. organizacije, a jačanje sitnog zemljoposjeda vojnika i seljaka potiče gosp. i soc. razvoj Bizanta. Nakon teških poraza Carstvo uspijeva pred carigradskim zidinama suzbiti avarsko-slav. vojsku (626) i poraziti Perziju (628). Velika arap. invazija u sljedećih 20 god. ponovno je dovela u pitanje opstanak Carstva. Porazivši biz. vojsku na Jarmuku u Siriji (636), Arapi su za nekoliko godina osvojili sva područja koja je Bizant osvojio od Perzijanaca.«
»Posljednji val seobe naroda, koji je na prijelazu iz VI. u VII. st. doveo slavenska plemena na područje nekadašnjih rimskih provincija Dalmacije i Panonije, bitno je promijenio etničku sliku tih krajeva. Staro se stanovništvo povuklo prema jadranskoj obali i na otoke, a dijelom je prešlo i na talijansko kopno. Manje su se skupine ipak zadržale i na cijelom prostoru između Jadrana i Save. S vremenom su se ostatci romanskoga stanovništva asimilirali, pa su samo pojedini priobalni gradovi i otoci zadržali pretežito romanski značaj.«
»Bijela Hrvatska, naziv za povijesno područje nastanjeno → Bijelim Hrvatima. U povijesnoj znanosti nema jedinstvena mišljenja o tome na koji se prostor taj naziv odnosio. Pri određivanju pojma Bijela Hrvatska valja imati u vidu promjenjivost smještaja Bijelih Hrvata, koji su se – pod još nestišanim posljednjim selidbenim valovima – do polovice X. st. pomicali prema zapadu.«
»U Ljetopisu popa Dukljanina, nastalom u XII. st., nalazi se podatak da je Svetopelegova država imala dva dijela, primorski se dio dijelio na Bijelu Hrvatsku (Croatia Alba) ili Donju Dalmaciju i na → Crvenu Hrvatsku (Croatia Rubea) ili Gornju Dalmaciju. Pop Dukljanin spominje vladare ili banove Bijele Hrvatske. Dukljaninovi su podatci prilično nepouzdani i kritička ih historiografija jedva uzima u obzir.«
»Sam pojam Bijela Hrvatska spominje se polovicom X. st. u djelu O upravljanju Carstvom (De administrando imperio) Konstantina VII. Porfirogeneta. On Bijelu Hrvatsku naziva Velikom Hrvatskom (ἡ μεγάλη Χρωβατία), za koju veli da je nekrštena, i po tome je razlikuje od krštene Hrvatske, pod kojom razumije srednjovjekovnu hrvatsku državu na području rimske provincije Dalmacije. Uspoređujući njihovu vojnu snagu, ističe kako Bijela Hrvatska podiže manji broj konjanika i pješaštva od krštene Hrvatske. Prema Porfirogenetu Bijela Hrvatska nalazi se s one strane Bavarske (Bagibareja) i Madžarske (Turska), odnosno blizu je Franaka, Srba, Pečenega i Madžara, s kojima graniči »prema gorama« (Karpati). Njegova Bijela Hrvatska udaljena je od Baltičkoga mora trideset dana hoda.«
»No povijesni izvori pokazuju da su se, s jedne strane, hrvatskim imenom nazivale i skupine slavenskog stanovništva na drugim prostorima (Bijeli Hrvati, Bijela Hrvatska u sjevernoj Češkoj i južnoj Poljskoj, do XI. st.), a mjesna i druga imena izvedena od Hrvat upućuju na to da su skupine Hrvata živjele pomiješane s drugim narodima (u Štajerskoj i Koruškoj na području današnje Slovenije i Austrije, u Slovačkoj, Srbiji, Makedoniji i Zeti). Više naselja u Grčkoj izvodi se od imena Hrvat, a jedno albansko selo blizu Atene zove se Harváti; Turci su Crnogorce nazivali Hrvatima (usp. Crvena Hrvatska kod Konstantina Porfirogeneta).«
»Otkako je 1901. M. P. Pogodin upozorio na grčke natpise iz II–III. st. s ušća Dona u Azovsko more (Tanais) s iranskim imenima, među kojima je i arhont Χορόαϑος/Χορούαϑος, ime Hrvat sve se češće dovodi u vezu s iranskim. Tako ga S. Sakač Krizin dovodi u vezu s imenom iranskoga plemena Harahvatiš i njihove zemlje Harahvaiti, a M. Vasmer dovodi ga u vezu s iranskim haurvatar: stočar (usp. avestički haurvaiti: čuvati, pásti ili s hu-urvatha: prijatelj). To bi značilo da je iransko pleme došavši na Don dalo ime jednomu slavenskomu narodu, kao što su i Bugari svoje narodno ime dobili po jednome turkijskom narodu. Iransko podrijetlo hrvatskog imena prihvatili su mnogi vodeći indoeuropeisti i slavisti (A. Meillet, A. Vaillant, K. Jireček, Lj. Hauptmann, F. Ramovš i dr.), a njoj se s novim argumentima vratio i vodeći ruski etimolog O. N. Trubačov, koji ističe potpuni paralelizam imena Hrvati s imenom Sarmati, izvodeći ga od praindoiranskoga sar-: žena : *sarmat-/*sarvat-: uz kojega su žene. Iranski glasovni razvoj (h- > s-) omogućava da se ime harvat- izvede od sarmat-, a to se potkrepljuje time što oko Azovskoga mora ima i drugih iranskih tragova, kao i društvenom i mitološkom podlogom (matrijarhat kod Sarmata, priča o Amazonkama vezana uz to područje).«
»Ime Hrvat bilo je u X. st. rašireno samo na ograničenom prostoru: u Lici, u Bosni do Plive i u kraju oko Zadra; od XV. st. počelo se širiti prema Kupi i Savi, a poslije i sjeverno od Save (na područje koje se ranije zvalo Slovinje).«
»pokrštenje Hrvata. Prve pouzdane vijesti o prvim dodirima Hrvata s kršćanstvom nalaze se u papinskim izvorima. Papa Grgur Veliki (590–604) zabilježio je i dolazak Hrvata; 600. je pisao nadbiskupu Salone Maksimu da je »zbunjen izravnom opasnošću koja prijeti od slavenskih naroda, zato što je preko istarskoga prijelaza počeo ulaziti u Italiju«. Ti Slaveni vjerojatno su bili Hrvati koji su se potkraj VI. i poč. VII. st. selili iz dotadašnjega boravišta u Bijeloj Hrvatskoj prema Jadranu. Prema Liber pontificalis papa Ivan IV. Dalmatinac (640–642) poslao je opata Martina da u Istri i Dalmaciji otkupi zarobljene kršćane i kosti kršćanskih mučenika, koje su držali pogani. Nakon prolaska krajevima što su ih nedugo prije bili zaposjeli Hrvati, Martin se u Rim vratio s kostima ilirskih mučenika iz doba Dioklecijanovih progona. Posmrtne ostatke mučenika Anastazija (Staša), Dujma, Maura, Venancija i drugih, Ivan IV. dao je pohraniti u oratoriju uz krstionicu lateranske bazilike u Rimu, o čem svjedoči veliki mozaik s njihovim likovima, koji je dao podignuti njegov nasljednik Teodor I. (642–649).«
»Po svemu sudeći, pokrštenje Hrvata bilo je postupan proces koji se zbivao u razdoblju od VII. do IX. st., o čem svjedoče i različite i neusklađene vijesti bizantskoga cara i kroničara Konstantina Porfirogeneta iz X. st. Najvjerojatnije je prvi poticaj za pokrštenje Hrvata došao od romanskoga svećenstva u Dalmaciji, koje je slijedilo nastojanje Rima, ili još vjerojatnije Ravenne (ili jednog i drugoga središta u različito doba), da obnovi crkvenu hijerarhiju u dalmatinskim gradovima u VII. i VIII. st., te nastojanje bizantske vlasti na kristijanizaciji novih podložnih naroda. S obzirom na političke promjene koje su slijedile i prevlast Franačke nad Bizantom u tom dijelu Europe, franački misionari iz crkvenih središta Akvileje i Salzburga djelovali su među Hrvatima od kraja VIII. st., pretežito u sjeverozapadnim krajevima, a bizantski od druge polovice IX. st. u krajevima južno od Cetine (Neretvani), u Bosni, Humu i Duklji. U posljednjem su se razdoblju priključili i učenici slavenskih apostola Ćirila i Metoda koji su donijeli slavensko pismo (glagoljicu), jezik i bogoslužje.«
»Vijest o pokrštenju Hrvata Toma Arhiđakon u kronici Historia Salonitana povezuje s djelatnošću prvoga splitskoga nadbiskupa Ivana Ravenjanina. Prema njemu, papa je Ravenjanina poslao u Split da izvidi stanje kršćana u Dalmaciji, a pošto je u Rimu podnio izvješće, papa ga je posvetio za splitskoga nadbiskupa. Toma opširno opisuje njegovo djelovanje: uredio je splitsku Crkvu i kler, prenio kosti sv. Dujma i Staša iz Solina u splitsku prvostolnicu, koju je uredio u Dioklecijanovu mauzoleju, obnavljao je crkve, postavljao biskupe, raspoređivao župe, preobraćao stanovništvo na kršćanstvo. Vjerodostojnost vijesti o Ravenjaninu u historiografiji je postupno postala ključni dokaz za datiranje i dinamiku pokrštenja Hrvata.«
»God. 852. dao je sastaviti darovnicu (Trpimirova darovnica) kojom je splitskomu nadbiskupu potvrdio imanja splitske Crkve na hrvatskom području te mu darovao desetinu sa svojega kliškog posjeda, a kao zahvalu za određenu količinu srebra koju mu je splitski nadbiskup dao za samostan u Rižinicama. Veći dio teksta darovnice autentičan je, ali je dio umetnut poslije. Iz darovnice je vidljivo da je kršćanstvo tek počelo prodirati u Hrvatsku (nema kršćanskih imena), da je Trpimir bio okružen županima nepoznatih ingerencija, te da je nastojao organizirati dvor po uzoru na franačke (kapelani kao voditelji kancelarije). U darovnici Trpimir ističe da je vladar Hrvata »milošću Božjom«, što znači naglašavanje samostalnosti, a spominjanje italskoga kralja Lotara I. u dataciji treba shvatiti kao formalno priznavanje njegova vrhovništva.«
»Višeslav (Vuissasclavus), knez početkom IX. st. Njegovo se ime spominje na latinskom natpisu na krstionici koja se po njem naziva Višeslavova krstionica.«
»Krstionica je uočena u XIX. st. u Veneciji, u kapucinskom samostanu San Salvatore na otočiću Guidecca, a 1853. bila je prenesena u Muzej Correr. God. 1942. zamijenjena je za dvije slike talijanskog majstora iz Strossmayerove galerije, te se danas čuva u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. [...] Većina istraživača danas se slaže da je krstionica nastala tijekom prve četvrtine IX. st. (Lj. Karaman, L. Jelić, F. Šišić, S. Gunjača, T. Raukar, V. Delonga), a odbačeni su prijedlozi da ju se datira u konac IX. st. (I. Kukuljević Sakcinski, G. Ferrari-Cupilli, F. Rački) ili u XI. st. (M. Šeper, N. Klaić).«
»Iz natpisa se saznaje da je Višeslav bio dux, ali se ne zna kojega naroda. Pokušaji da se krstionicu poveže s ninskom katedralom nisu zasnovani na dostatnim argumentima. Pitanje datiranja njezina nastanka također je urodilo različitim prijedlozima koji se zasnivaju na likovnoj ili paleografskoj analizi. [...] Kako natpis i okolnosti nalaza ne dopuštaju da se krstionica poveže s Hrvatskom, nema temelja tvrdnji da je Višeslav bio hrvatski knez, kao što se često može naći u starijoj historiografiji. Ne može se dokazati ni Kukuljevićeva tvrdnja da je Višeslav bio otac zahumskoga kneza Mihajla Viševića, kao ni drugi pokušaji njegove identifikacije. Sigurno je samo da je bio knez neke slavenske skupine na području na kojem su Karolinzi u prvim desetljećima IX. st. širili kršćanstvo.«
»Nakon doseobe u Panoniju, Bizant im, ugrožen od Perzijanaca, ustupa 574. dio Srijema, ali oni 582. zauzimaju Sirmium, koji im je poslužio za prodore prema Carigradu. Idućih desetljeća A. zajedno s podložnim slav. plemenima ratuju na Balkanu s Bizantom, te čestim pohodima pustoše teritorije zap. susjeda (Bavaraca i Langobarda). Na prijelazu iz VI. u VII. st. preko sjev. dijelova Istre prodiru u Italiju. Nakon neuspješne opsade Carigrada (626) slabi avarska moć te se njihov utjecaj ograničava na Panoniju.«
»U ratu Karla Velikoga, u kojem je uništen Avarski kaganat, sudjelovali su i Hrvati kao franački saveznici (knez Vojnomir) te su na njegovu teritoriju uspostavili Donjopanonsku kneževinu. Ostatci Avara zadržali su se do X. st. na području Hrvatske te oko današnjega Győra u Mađarskoj. Među austr. je medievistima 1980-ih vrlo aktualnom bila teorija o avarskom podrijetlu Hrvata, a od hrv. ju je povjesničara tada prihvatila Nada Klaić.«
»Stoga su se dalmatinski gradovi, na čelu sa Zadrom, odlučili odreći Bizanta i prikloniti Francima. Za svoje su predstavnike izabrali zadarskog biskupa Donata i zadarskog duksa Pavla. Budući da se već spremalo venecijansko izaslanstvo Francima, njemu su se pridružila i dvojica Zadrana. Tako su prema Einhardovim Analima nakon Božića 805. pred Karla u carsku rezidenciju u Thionville (Aquisgrana, Diedenhofen) stigla braća mletački duždevi Obelarije i Beato te zadarski duks Pavao i biskup Donat s velikim darovima. To je prvi poznati politički akt Dalmatinaca i Zadrana i prvi spomen biskupa Donata. Premda nema nikakvih vijesti o sadržaju i rezultatima njihove misije, prema tijeku događaja zaključuje se da su priznali vlast Karla Velikog, moleći ga da ih uzme u zaštitu. Predložili su mu da se uredi granica između dalmatinskih gradova i Hrvata, jer su sada pod zajedničkim vladarom, a zauzvrat će mu plaćati godišnji danak. Karlo Veliki je pristao i, budući da su sada Venecija i dalmatinski gradovi postali njegovim pokrajinama, »izda uredbu o knezovima i narodima u Veneciji i u Dalmaciji«.«
»Prema tradiciji D. je sagradio crkvu Sv. Donata po uzoru na dvorsku kapelu Karla Velikog u Aachenu, koju je vidio kad se tamo nalazio u izaslanstvu. U literaturi jedni na njoj uočavaju sličnost s crkvom Sv. Vitala u Ravenni i datiraju je u VI. st., a drugi misle da je građena najranije potkraj VIII. st.«
»Nakon doseobe u Panoniju, Bizant im, ugrožen od Perzijanaca, ustupa 574. dio Srijema, ali oni 582. zauzimaju Sirmium, koji im je poslužio za prodore prema Carigradu. Idućih desetljeća A. zajedno s podložnim slav. plemenima ratuju na Balkanu s Bizantom, te čestim pohodima pustoše teritorije zap. susjeda (Bavaraca i Langobarda). Na prijelazu iz VI. u VII. st. preko sjev. dijelova Istre prodiru u Italiju. Nakon neuspješne opsade Carigrada (626) slabi avarska moć te se njihov utjecaj ograničava na Panoniju.«
»U ratu Karla Velikoga, u kojem je uništen Avarski kaganat, sudjelovali su i Hrvati kao franački saveznici (knez Vojnomir) te su na njegovu teritoriju uspostavili Donjopanonsku kneževinu. Ostatci Avara zadržali su se do X. st. na području Hrvatske te oko današnjega Győra u Mađarskoj. Među austr. je medievistima 1980-ih vrlo aktualnom bila teorija o avarskom podrijetlu Hrvata, a od hrv. ju je povjesničara tada prihvatila Nada Klaić.«
